Nisam se jednog jutra probudio/la kao nova osoba. Nije bilo velikog preokreta, dramatične odluke ni motivacionog govora pred ogledalom. Promena se desila tiho. Gotovo neprimetno. Kroz male navike koje su se uvukle u moj dan i ostale tu.
Ovo nisu navike koje zvuče impresivno na Instagramu. Nisu „ustajem u 5 ujutru“ ili „radim 10 stvari pre doručka“. Upravo suprotno — toliko su male da ih je lako potceniti. A opet, baš one su napravile razliku.
Prije bih čim se probudim posezao/la za telefonom. Poruke, notifikacije, vesti — svet bi me dočekao prije nego što sam uopšte stigao/la sebi da kažem „dobro jutro“.
Sada sebi dam bar pet minuta. Bez ekrana. Samo da ležim, protegnem se, udahnem. Zvuči beznačajno, ali taj mali prostor mira promenio je način na koji ulazim u dan.
Ne pišem planove, to-do liste ni velike ambicije. Samo misli. Ono što mi se mota po glavi. Nekad je to rečenica, nekad pola strane haosa.
Shvatio/la sam da mi nije potreban savršen plan — potreban mi je prostor da izbacim višak iz glave. Kada to uradim, stvari same postanu jasnije.
Ranije sam se gurao/la preko granica jer „još malo mogu“. Još jedan zadatak. Još jedan razgovor. Još jedno „samo da završim“.
Mala navika koju sam uveo/la: kad osetim umor — stanem. Bez objašnjenja. Bez opravdanja. Ne uvijek, ali češće nego
Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=390052
| « | Februar 2026 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |